Bilten

RSS feed

No RSS feed added

http://www.infobiro.ba/article/294076

Nedžad Ibrišimovic, jedan od najznacajniji bh. pisaca posjetio je štand I.K. “Zalihica”. Autor romana Vjecnik, najprodavanije knjige u BiH, iskoristio je priliku da kroz jednocasovno druženje, cestita autorima i uredništvu I.K.”Zalihice” objavljivanje i promoviranje novih djela, kaže se u informaciji koju smo dobili od ovog izdavaca. 

Promovirane knjige „Osmanska tolerancija“ i „Turci, istine i laži“

U organizaciji Yunus Emre Enstitüsü-Turski kulturni centar Mostar, uz podršku op?ine Konjic 17.aprila 2015. godine su u u prostorijama Galerije Narodnog univerziteta Konjic promovirane knjige „Osmanska tolerancija“ i „Turci, istine i laži“ autora dr. Senada Hasanagi?a. Prije same promocije knjiga, dr. Senad Hasanagi? je dao kratku izjavu za Radio Konjic. Knjige su promovisali autor dr. Senad Hasanagi? te g.Almir Zalihic iz izdava?ke ku?e Zalihica. 




10. OKTOBARSKI SALON KNJIGA U ORGANIZACIJI IK ZALIHICA


 

 

Jubilarni,  10. oktobarski salon knjiga održan je od 13. do 23. oktobra 2015. godine. Na salonu su u?estvovala  22 izdava?a i knjižara iz BiH, Hrvatske i Srbije, koji su u mjesecu knjige predstavili kako svoja najnovija izdanja tako i žanrovski raznovrsnu produkciju (romane, zbirke poezije i proze, knjige drama, književne kritike I teorije, ?asopise, univerzitetsku i stru?nu literaturu).

Organizator je jubilarni salon dodatno  obogatio:

•             promocijama izdava?kih ku?a, književnih dijela i autora;

•             prodajom knjiga po povoljnim cijenama;

•             nagradom izdava?u za najuspješniju prezentaciju na salonu;

•             nagradom doma?em autoru najprodavanije knjige u prvih sedam dana salona

 




http://radio.hrt.hr/ep/milan-jankovic-dosije-golubic/55668/




http://www.danas.rs/dodaci/nedelja/knjiga_danas/o_

crvenoj_verziji_dzejmsa_bonda.54.html?news_id=275028


Milan Jankovi?: DOSIJE GOLUBI?

CIJENA: 25 KM         

Za Mustafu Golubica se pricalo da je govorio 14 svjetskih jezika, da je ucestvovao u pripremi Sarajevskog atentata i u pripremama za neuspjeli pokusaj atentata na kralja Aleksandra Karadjordjevica, 1921. godine. Mnogi smatraju da je bio najzasluzniji i za uspjeh komunizma u Evropi, odnosno da je bio prava 'crvena verzija' Dzejmsa Bonda.
Mustafa Golubic predstavlja jednu od najuzbudljivijih zivotnih prica naseg doba, smatra publicist Milomir Maric.
U jednom intervjuu Koca Popovic je izjavio da je svoje drugove, komuniste, ubijao za pare, a ne iz ideala. Zivotni put Mustafe Golubica toliko je fascinantan da nikada ne mozete znati sta je historijska istina, a sta su carsijska naklapanja, i kojoj je svjetskoj ili domacoj sili sve sto je radio uistinu koristilo, smatra Nedzad Latic, autor knjige 'Boja povijesti'.
Golubic, mladobosanac, solunski dobrovoljac, mladi prijatelj legendarnog Apisa, odbio je na solunskom procesu biti lazni sudski svjedok, mladi Stocanin, neustrasiv, hladnokrvan, general NKVD-a, Staljinov osobni povjerenik za velike i tajne akcije, covjek celik sa srcem djeteta, pjesnik revolucije i svecenik patnje. To je istina... kaze Momcilo Jokic, istrazivac zabranjenih povijesnih istina, knjizevnik, publicist, novinar i autor senzacionalne knjige 'Tajni dosije - Josip Broz'.
Mustafa Golubic je uhapsen 7. Juna 1941. godine. Znajuci da je u pitanju veoma ozbiljan i iskusan obavjestajac, gestapovci su doveli cuvenog majora Hansa Helma da ga isljedjuje. Mustafa Golubic nije odao ni jednog obavjestajca iz 'Crvenog orchestra', iako je bio podvrgnut strasnom mucenju. Historicar Miodrag Jankovic je utvrdio da je jednom cimeru iz celije pred smrt povjerio da zna da ga je Gestapou prijavio Josip Broz. Golubica su 11. juna 1941. godine iznijeli iz zatvora jer su mu isljednici prakticno slomili sve kosti u tijelu. Streljan je u Pionirskom parku, jedva sjedeci u stolici.
Vojnici Crvene armije pronasli su njegov grob u oktobru 1944. godine. Golubicevi posmrtni ostaci prenijeti su u Moskvu, gde je sahranjen uz najvece vojne pocasti.

O svemu tome i jos mnogo cemu manje znanom i neznanom citajte u fascinantnom romanu Milana Jankovica Dosije Golubic.

 

Edin Urjan Kukavica: Vjernik

CIJENA: 23 KM  

Prva asocijacija koja se pojavila pri is?itavanju romana „Vjernik“ Edina Urjana Kukavice odnosila se na zasigurno najve?eg evropskog  mislioca dvadesetog stolje?a Martina Hajdegera, autora glasovitog djela „Bitak i vrijeme“, filozofa koji je Evropu i svijet podsjetio da kriza savremenog ?ovjeka po?iva na zaboravu Bitka. Faciniraju?e odgovoran odnos romanopisca spram rije?i, njen filigranski odabir i upotreba, naprosto je morala da izazove asocijaciju takve vrste. Hajdegerov odnos u kontekstu odnosa spram rije?i nije se ogledavao samo u objavljenim djelima nego ga je on demonstrirao i na predavanjima. Zabilježeno je da govore?i studentima nikad nije izgovorio ni jednu jedinu rije?, koju prethodno nije zapisao – što zna?i da je ?itao prethodno napisano. Ova vrst obostrane predilekcije pripovjeda?a (koji nije samo to) i filozofa, ukazuje na vrsni uvid, znanje i upu?enost o gra?i s kojom se raspolaže u romanu. Odatle i izri?ajna, odnosno, mudroslovna gusto?a pri?e.

„Sveznalice“, koje u ekstravagantnim obra?anjima lišenih koncepta i znanju svojestvene ozbiljnosti, koje je hiperproduktivno produciralo „novo vrijeme“ koje je, uzgred re?eno, drasti?no izgubilo i sam smisao, a kamo li potrebu za suštinskim znanjima, promovirali su tezu da je ?itanje dosadan i nekonstruktivan na?in izlaganja. No, ako pažljivije analiziramo posljedice takvog odnosa spram prezentacije nau?nih i filozofskih teorija, do?i ?emo do potpuno suprotnog zaklju?ka. Takav odnos je zapravo odražavao visok stepen odgovornosti spram rije?i, kao i u ovome romanu. S druge strane takav odnos je Hajdegera (kao i Edina Urjana Kukavicu) legitimirao kao poštovaoca jedne svete tradicije koja baštini božansku poruku: „U po?etku bijaše rije?“. Sljedbenici islama imaju identi?nu obavezu, kad je status rije?i u pitanju, jer rije? je visoko vrijednosno pozicionirana i u Kur'anu gdje jasno stoji da Allah Uzvišeni kaže: „Budi i ono biva“. U ljudskim relacijama gledaju?i pisana rije? je, opet, puno teža i snažnija od izgovorene, jer ova ostaje, ona druga se pamti, ali joj je rok trajanja uglavnom ograni?en, bez obzira na snagu i vrijednost izre?enog.

Ono što roman „Vjernik“, tako?er, izdvaja jeste težina teksta u odnosu na tesavvuf, i to u konceptualnom više nego li u strukturalnom smislu. U slu?aju ove knjige, me?utim, sam koncept, koji za ?itaoce navikle na op?i trend simplifikacija u svim domenima samospoznaje može figurirati preprekom, predstavlja svojevrsno oživljavanje reminescencija, pokušaj da se vrati dostojanstvo „knjizi“, ali i samom na?inu saop?avanja misli, pogotovo iz eshataloškog domena, koji po svojoj prirodi nije podložan bilo kakvim homogenizacijama takve vrste.

Lahki tekstovi su pogodni da se zapamte, prepri?aju, predo?e drugima… Šta je sa onim teškim, višezna?nim? Na lai?kom nivou razumijevanja obi?no se misli da takva vrsta tekstova na nas ne ostvaruju neki naro?it utjecaj, s obzirom da su nepogodni za reproduciranje. Ali, to nije tako. „Teški“ se tekstovi (u koje spada i „Vjernik“) snagom izre?enih misli i ideja na vrlo zagonetan na?in uvla?e pod kožu, infiltriraju u mentalni sklop, da tog naj?eš?e nismo svjesni. Takva vrsta tekstova, pohode?i nutrine, ja?a ?ovjekov kategorijalni aparat za razumijevanje svijeta i života, koji je On Uzvišeni ugradio kreiraju?i najsavršenije stvorenje me?u svim stvorenjima, a to je modalitetni spisateljski princip koji autor kao sufijski šejh imanentno razumjeva i znala?ki interpolira.

Takva štiva se premještaju u nutrinu, poput orijentalne muzike, za koju Julija Kristeva, objašnjavaju?i smisao ponavljanja identi?nih notnih zapisa, kaže da je upravo u tom ponavljanju mudrost da se deseti put osnaži ono što se odgovaraju?im izborom tonaliteta izrazilo na samom po?etku. Zikr, tako?er, po?iva na ponavljanju, ali je upravo u tom ponavljanju smisao, koji se o?ituje u jednoj vrsti ubje?ivanja vlastite nutrine, da smo tek prašina spram Uzvišenog Stvoritelja. Roman „Vjernik“ ?e ?itaoca na taj na?in pohoditi, snagom misli, ideja i poruka, ukoliko mu se strpljivo pri?e. Na taj na?in takva vrsta teksta osvaja srca i duše, kao najvažnije tvr?ave ?ovjekovog duhovnog ustrojstva.

Ono što je pored navedene dominacije rije?i, tako?er, karakteristi?no za roman „Vjernik“ jeste specifi?an na?in tretiranja ?ovjekove posebnosti, epohalnosti njegove pojave, koja se doima hegelovski, tj. antropocentri?no, budu?i da stavlja ?ovjeka u središte bitka i svega što jest. Takvu paralelu mogu?e je povu?i, ne zbog ?injenice što je rije? o vrhunskom filozofskom djelu, nego, prije svega, zbog filozofije razumijevanja ?ovjekove misije na zemlji.

Autor „Vjernika“ ?ini isto, samo na jedan bitno druga?iji na?in. Za razliku od takvog pozicioniranja ?ovjeka, šejh Edinov roman „Vjernik“ inspiriran je Objavom, koja ?ovjeka, tako?er, promovira kao antropocenti?nu figuru. ?emu onda uop?e spominjanje Hegela? Upravo radi antropocentrizma, na?ina njegovog razumijevanja, koje je oduvijek izazivalo nedoumice i neslaganja. Naime, antropocentizam nije stran islamu, kako se nerijetko predo?ava. U pitanju je samo razlika u promatra?koj perspektivi samog ?ina takve vrste ustoli?enja. Antropocentri?ki status na zemlji, oko kojeg se toliko batrga cijela zapadna misao ?ovjeku je, iz islamske perspektive gledaju?i, naprosto podaren. Dragi Bog je ljudima dodijelio takav status, tretiraju?i našeg pretka Adema a.s. još u dženetu, kao njegovom prvobitnom staništu, najsavršenijim stvorenjem, traže?i od svih drugih da mu se poklone. Namjesništvo na zemlji kao specifi?na antropocentri?na forma egzistencije, dakle, nije stvar izbora, evolutivnog napretka, borbe itd. nego božanske predestinacije.

Ako slijedimo naum knjige, ta po?ast, me?utim, koju Bog dragi ukazuje je ma? sa dvije oštrice. Takva vrsta ustoli?enja ?ovjeka može odvesti u egoizam; da na bazi takvog osje?aja o vlastitoj važnosti sebe stavi u središte samog kosmosa. To je ona opasna solucija anropocentri?ke realizacije. Druga ga kao „zemaljsku veli?inu“ nadahnjuje da, zahvaljuju?i se na ukazanoj ?asti, ?ini sve da sebe intenzivno doživljava ništavnim spram svemo?i Darovatelja i dominantnim u odnosu na sva ostala stvorenja.

Ukoliko se opredijeli za takav na?in vlastite afirmacije u svijetu, može se nadati dobru. Taj osje?aj ništavnosti spram Stvoritelja osigurava mu jasnu predodžbu svijeta, utemeljenu na ?istoti monoteizma, uvjerenja da je Bog Jedan; dok mu osje?aj superiornosti nad svim ostalim stvorenjima osigurava da savršenstvo božanstva ne prepoznaje u drugim stvorenjima ili pojavama. Šejh Edin to na slikovit na?in kaže: „Dokle god je rob zauzet pokoravanjem Gospodaru, prepoznavanjem i priznavanjem vlastitih grešaka i napuštaju?i i ostavljaju?i po strani sve što može obezvrijediti vjeru u Gospodara, sa?uvan je od propasti i uronjen je u more Gospodareve milosti, dostižu?i dragulje koristi mudrosti i bistrine. Ali, dokle god zaboravljaš svoje vlastite pogreške, nesvjestan svojih vlastitih nedostataka, i oslanjaš se na svoju vlastitu mo? i snagu, nikada ne?eš uspjeti“.

Roman „Vjernik“ štivo je koje svojom koncepcijom ali i sadržajem ne dozvoljava niti ostavlja prostor za relaksaciju, baš kao što ni odgovoran život ne ostavlja prostora za igru i zabavu. Slijede?i logiku Objave po kojoj svaki vjernik za krajnji cilj ima da zasluži Božiju milost, da postane vid kojim On Uzvišeni gleda, uho kojim On Uzvišeni ?uje i noga kojom On Uzvišeni hodi, glavni junak romana šejh Ibrahim, nadahnut snagom Objave, kora?a životnom stazom nepokolebljivo slijede?i Božanski zakon, bez obzira na iskušenja, ne žele?i da bježi od namjenjene mu sudbine.

Taj put jeste put potiranja onog što mi nazivamo ego ili nefs. Ego podsti?e samouvjerenost, a samouvjerenost iz naših misli, osje?aja i djelovanja, polahko, u našem neznanju istiskuje snagu uvjerenja, zbog ?ega autor jasno upozorava kroz svog junaka: „I znajte, ko god od vas Bogu preda svoju ništavnost, Bog mu zauzvrat daje Svoje sve. Podigao je glavu s prsa i pogledao svoje prijatelje. „Volim živjeti, a volim i umrijeti kad znaš gdje i Kome ideš“.

Govore?i o Urjanovom romanu, još jednom ?u, u simetriji, spomenuti Hajdegera jer ukazuje na zaborav Bitka, kao temeljnu karakteristiku ?ovjeka modernog doba. Zato što ?ovjeku današnjice sugerira da se vrati temeljima, pitanjima koja ga, pored njegove tjelesnosti, podsje?aju da se on od drugih stvorenja razlikuje po duhu koji je njegovo temeljno odre?enje. Afirmacija metafizi?kih pitanja, koja dominira djelom „Vjernik“, dolazi u pravi ?as i u podru?je književnosti zatrpanoj ekstravagancijama gole fizike, koja je, kako to podsje?a Abdullah Šar?evi? u knjizi „Iskon i smisao“, ustoli?ena u jedinu metafiziku, i koja je suštinski degradirala modernog ?ovjeka. „Vjernik“ upravo naglašava tu u dobroj mjeri izgubljenu dragocjenost. ?ovjek opstaje onakvim kakvim je stvoren samo zahvaljuju?i zanimanju za metafizi?ko, pitanja smisla stvaranja, od sebe samog do nebeskih tijela, minerala, ali samo pod jednim uvjetom – ukoliko je snažno uvjeren da nikada ne?e, kako to autor kaže, „doprijeti do božanske radionice i znati jesu li te stvari onakve kako nam naš razum govori“.

Ove rije?i snažno podsje?aju na jedan upe?atljiv dio knjige Muhameda Ikbala, i njegovih „Obnova vjerske misli u islamu“, koji kaže da istinski tragalac i let p?ele prepoznaje kao sjecište Božanske inspiracije. U tom smislu: „Pametnome je svako svitanje objava a svaka no? njen tefsir; ko ajete objavljene ne zna ?itati sa liš?a, džaba o?i iskapa Kur'anom ?asnim; kome jata pti?ija na harfove ne sli?e, ništa mu ne vrijede ni turski, ni perzijski ni arapski; kome zemlja nije suhuf slabo ?e se papirnatim suhufima okoristiti“, isti?e Edin Urjan Kukavica, upu?uju?i na jedinstvo stvaranja, nevidljivo za svaku ograni?enu perspektivu ma na ?emu ona po?ivala i ma na što se oslanjala.

Ovako koncipirana knjiga, koja nas podsti?e da se sa ?ovjeku primjerenim pitanjima iskobeljamo iz jednog zatrovanog, degradiraju?eg i ponižavaju?eg politeisti?kog miljea koje name?e moderni život, legitimiraju?i razna božanstva predvo?ena novcem, koja nas na svakom koraku spopadaju, zaslužuje da se prostudira i zasigurno predstavlja osvježenje u jednoj eri op?e skribomanije, eri koja vidljivo nastoji dokinuti svetost papira i tinte.

                                                                                                                                                                                          Enes Ratkuši?